NEWSLETTER
Uhvati ritam sa MH newsletterom!
Pretplata

Punim jedrima

Najnapornija trodnevna jedriličarska trka na svetu, Fastnet, veći je ispit za snagu volje nego za snagu vetra

Kad sam se probudio drugog dana Fastnet trke, naša 20-metarska šalupa, izrađena u firmi “Far“, sekla je uzburkane talase Irskog mora – neprestano se krećući gore-dole, uz mestimično naginjanje u stranu. Za ono malo vremena koliko mi je trebalo da se obujem i izađem na palubu, već sam posiveo poput neba, a po licu mi je izbio hladan znoj.
Do kraja dana, dok smo se na putu ka najjužnijoj tački Irske borili s jakim čeonim vetrom, gutao sam žuč koja mi se pela u ždrelo. Plašio sam se da siđem pod palubu kad nam se smena završila. Plašio sam se da doručkujem, plašio sam se svega što bi mi moglo poremetiti tananu probavnu ravnotežu. Uglavnom sam sedeo na ogradi, klateći nogama nad bočnom stranom broda, zalivenom izbljuvcima četvorice mornara koji nisu imali sreće s ručkom. Jedan je ležao s glavom uz ogradu, spreman da se nagne preko nje i povrati. Drugi je bio manje uviđavan, ili možda nije dovoljno razmišljao, a ja sam, nažalost, sedeo kraj njega. Kad je bljunuo u vetar, isprskao mi je svetložuto vodootporno odelo. Izvinio se. “Nema problema“, promrmljao sam.
Na većini plovidbi, ovakva masovna mučnina nate­ra­la bi nas da potražimo mirnije vode. Međutim, ovo je bio Fastnet – jedan od najprestižnijih svetskih jedriličarskih događaja već tri četvrti stoleća – i osećali smo pritisak: ne samo tak­mičarski, nego i istorijski. Jedrio sam još od detinjstva, ali na manjim lađama. U trkama nisam imao praktično nikakvog iskustva. Pomalo sam i brinuo: nisam znao šta da očekujem, a i strepeo sam da će nas moje neznanje ne samo stajati pobede, nego i da će nas sve ugroziti. Ova trka odnela je 17 života 1979. godine, kada je neočekivana oluja digla talase od 15 metara.
Ono što jedriličarske trke izdvaja od svih ostalih sportskih događaja jeste to što se u njima na jedinstven način testiraju razne čovekove osobine: snaga, izdržljivost, brzina, ravnoteža, mentalna staloženost i, da, otpornost sistema za varenje. Naš glanc novi brod imao je tri glavna jedra i četiri spinakera. Pošto se laka jedra cepaju kad vetar ojača, a teška jedra ne vuku dobro po slabom vetru, naš kapetan, Aleks Tomson, naređivao je promenu jedara kad god bi vetar izmenio pravac ili snagu. Svako jedro teško je sto-dvesta kilograma, pa smo morali učetvoro da ih izvlačimo na palubu. Kad se uže zakači za vrh, druga dvojica mornara dižu jedro tako što naniže povlače uže uz jarbol. Potom se prethodno jedro skida, mota, pakuje i odvlači pod palubu. Ako vas posluži sreća, vetar se u međuvremenu neće promeniti. Nemajući iskustva s trkama, nisam poneo rukavice: još pre no što smo stigli do Irskog mora, dizanje jedra ličilo je na pranje ruku šmirglom.
Drugi naporan deo je okretanje vitla radi “praćanja“ (tj. zakretanja) jedara, da bi se u svakom trenutku maksimalno iskoristila uhvaćena snaga vetra. Na neobaveznoj plovidbi, jedra se praćaju kad se vetar promeni; u trci kao što je ova podešavanja su neprestana, a jedra se praćaju i kad brod ubrzava spuštajući se niz jedan talas, i kad usporava penjući se uz naredni. Čitave noći čulo bi se: “Praćaj!… Stani!… Praćaj!… Stani!“
Usled tako strahovitih fizičkih zahteva, posada je podeljena na dve grupe, koje se smenjuju na 3 sata. Na kraju svoje smene, odlazili smo pod palubu da spavamo na ležajima ili jedrima. Osim kapetana, na brodu smo imali dva profesionalca, i obojica su bili povređeni. Tomsonov brat Dejv – koji je izvodio opasne akrobatske zadatke, kao što su penjanje uz jarbol ili balansiranje na sošnjaku (tj. oblici za krmeno jedro) radi nameštanja snasti (natpalubne opreme broda) – nedelju dana ranije propao je kroz palubni kapak i posekao potkolenicu do kosti. Vođa druge smene Di Kafari morao je da se nosi sa zavijenim (a sada i kraćim) srednjim prstom, koji mu se zaglavio između užeta i kotura.
Usred morske bolesti, krvoprolića, sveprisutnog slanog vazduha i neumoljive iscrpljenosti, saznao sam da Fastnet nije toliko nadmetanje ljudi, koliko bitka čoveka protiv prirode i samog sebe. Stoga, kad smo naj­zad uhvatili kurs ka Plimutu, nismo toliko marili kako smo završili (drugi u svojoj klasi) koliko što smo uopšte stigli na cilj.

VAŠI KOMENTARI

Unesite kod sa slike:

FOTOGALERIJE
image
image
image
image
image
image
image
image
image
image
image
image
PreviousNext
ANKETA
Koliko ste se kilograma ugojili tokom praznika?